Priča o 222 222 metra

Ova priča nije za čitanje i nju bi bolje bilo slušati dok je priča neko treći o nekom sasvim drugom karakteru iz romana. Ova priča nije ni za pisanje i radije bih je čitala u nekom čudnovatom članku iz magazina o njoj i njemu u nekim godinama prošlog ili budućeg stoljeća. Ali ova priča pripada meni i… možda i tebi.. u ovom trenutku. Ovdje i sada ovu priču pišem ja.

Bilo je zanimljivo gledati u tebe dok nas dijeli sto od dva metra. Između nas dvjesto dvadeset i dvije hiljade dvjesto dvadeset i dva metra. Previše osmijeha za jedan jako dalek put od mene do tebe i nazad. Dok sam se smijala svakoj tvojoj glupoj šali i pravila se da ne postoji način na koji bih mogla podbaciti i ovaj put i izgubiti sebe u svakom djeliću te fantazije, rušila se jedna stvarnost za koju sam vjerovala da će zauvijek odrediti moju budućnost. Sve se urušavalo dan po dan, sat po sat… a ja sam se smijala i smijala… i gledala u tebe naspram mene i između nas tih nepreglednih dvjesto dvadeset i dvije hiljade dvjesto dvadeset i dva metra.

Onda smo napravili po jedan korak. Ja prema tebi, ti prema meni i… srušilo se. Jedna stvarnost je otišla u nepovrat i zamjenila ju je fantazija o meni tebi o nama o svemu. I smijali smo se. Neprestano, blentavo, luđački dok smo pričali o hiljadu različitih tema i presvlačili svakodnevnice u milione različitih nijansi spektra. Dani su prolazili i sve je bljesnulo. Moj svijet je bljesnuo i u strahu da sve ne prestane htjela sam te uhvatiti sa obje ruke da ne izmakneš nikada više iz te bajke u kojoj smo sve.

Ali izmakao si. Srušilo se, i otkrilo se ono ništa.

Dvjesto dvadeset i dvije hiljade dvjesto dvadeset i dva metra postaju ponovo nepregledni. Dok sjedim i pišem ovo i pijem svoju crnu, gorku kafu osjetim kako nestaješ i kako će između nas ostati samo sto koji nas dijeli. Ne smijem se i više ništa blješti…

Lijepo spavaj.

Leave a Comment